Dobro došli

Šrila Prabhupada Hare Krišna centar u Rijeci je dio Međunarodnog društva za svjesnost Krišne čiji je osnivač i acarya A.C Bhaktivedanta svami Prabhupada (na slici). Naša adresa je ulica Ivana Zajca 6/2. Posjetite nas nedjeljom u 17h (ljeti u 18h).

www.founderacharya.com

   

Gdje smo

Print
   

Kalendar

Kalendar

  • 15. veljače - Srila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura - pojava (post do podne)
    22. veljače - post za Vijaya Ekadasi
    23. veljače - prekid posta 6:50 - 10:27
    08. 0žujka - post za Amalaki vrata Ekadasi
    09. ožujka - prekid posta 6:26 - 10:17
    12. ožujka - Gaura Purnima - Dan pojave Gospodina Caitanye Mahaprabhua (post do izlaska mjeseca)
    24. ožujka - post za Papamocani Ekadasi
    25. ožujka - prekig posta 5:55 - 09:06
    03. travnja - post za Papamocani Ekadasi
    04. travnja - prekid posta 7:31 - 10:56
    05. travnja - Rama Navami - Pojava Gospodina Ramacandre (post do zalaska sunca)
    07. travnja - Post za Kamada Ekadasi
    08. travnja - prekid posta 06:29 - 10:52

   

Main Menu  

   

Kulturna pozadina  

   

"Origins" magazin

Još od Newtonovog vremena, znanost smatra da se sve pojave mogu objasniti (barem u pravilu) posredstvom mjerljivih količina koje se mogu izračunati koristeći jednostavne matematičke zakone. Ova premisa, koju nazivamo principom redukcionizma, podrazumijeva da je stvarnost u osnovi jednostavna, te da ljudska bića, koristeći samo svoje umne i čulne sposobnosti, mogu konačno potpuno shvatiti prirodu i porijeklo svih pojava u svemiru. Iako princip redukcionizma uopće nije moguće dokazati, on je postao temeljna strategija za sva znanstvena istraživanja, i kako su znanstvenici postizali uspjeh za uspjehom, rasla je njihova vjera u univerzalnu primjenu ovog principa.

Pa ipak, nestručno prihvaćanje principa redukcionizma ima neke izrazito uznemirujuće posljedice. Ono reducira svemir na mehanizam koji funkcionira prema impersonalnim zakonima, a individualno ljudsko biće svodi na složeni podmehanizam čija "volja" i "osjećaji" nisu ništa drugo već obrasci kemijskih interakcija među molekulama.

Posljedica toga je da se vrijednosti i etičke norme više ne mogu shvatiti kao temeljni principi koji potječu od transcendentalnog stvaraoca koji određuje krajnji cilj i smisao života. One umjesto toga postaju puke taktike preživljavanja, nastale slučajno, koje su se zbog njihove djelotvornosti u određenim uvjetima, nastavile primjenjivati, i koje će, kada se ti uvjeti izmijene, neumitnim fizičkim promjenama biti gurnute u stranu. U vezi s tim, fizičar Wolfgang Paull je predvidio: "U ne tako dalekoj budućnosti, možemo doživjeti da sve parabole i slike starih religija izgube svoju uvjerljivost za običnog čovjeka; kada se to dogodi, bojim se da će se sav stari moral srušiti poput kule od karata, te da će se događati nezamislivi užasi."

S obzirom na ozbiljne posljedice redukcionističkog pristupa modernoj znanosti, trebali bismo oklijevati s njegovim prihvaćanjem sve dok na to ne budemo prisiljeni doista uvjerljivim dokazima. Mnogi znanstvenici i filozofi smatraju da su takvi dokazi već pronađeni u izobilju. Međutim, podrobno istraživanje postojećih znanstvenih teorija otkriva da to jednostavno nije tako. Iako su znanstvenici nesumljivo postigli brojna značajna otkrića, prenaglili su se tvrdeći da su dokazali svoju teoriju o svijetu koja se temelji na principu redukcionizma.

Život iz kemikalija - stvarnost ili fantazija?

Život iz kemikalija - stvarnost ili fantazija?

Prije nešto više od stotinjak godina, znanost se počela baviti mišlju da je život nastao iz nepokretnih kemikalija. Kroz mikroskope koje su imali u to vrijeme stanica je izgledala poput obične vreće kemikalija. Stoga se znanstvenicima poput Darwina činilo razumnim pretpostaviti da su osnovni životni oblici mogli nastati iz slučajne kombinacije organskih kemikalija u praiskonskoj "juhi". Ali, što je više čovjek zadirao u tajne žive stanice, ideja da je život nastao iz kemikalija počela je izgledati sve manje razumnom. Međutim, većina današnjih znanstvenika drži se dogme o kemijskoj evoluciji.

S vremenom, mikroskopsko je istraživanje postepeno otkrilo sve veći kompleksni fenomen unutar sićušne stanice, kao što je na primjer precizno uređenje staničnog metabolizma pomoću nukleinskih kiselina (DNA i RNA), koje uključuje sofisticiranu interakciju tisuća raznih vrsta savršeno strukturiranih proteinskih molekula. Više nije bilo tako lako zamisliti kako se je sve ovo moglo pojaviti slučajnom kombinacijom kemikalija.

Opisujući iznimno zamršenu biokemiju stanice, James D. Watson, suotkrivač strukture DNA, napisao je u svojoj knjizi "Molekularna biologija gena": "Moramo odmah priznati da se struktura stanice nikad neće moći razumjeti na isti način kao kod vode ili glukoznih molekula. Ne samo da će točna struktura većine makromolekula unutar stanice ostati nepoznata, već se i njihov položaj unutar stanice može samo nejasno odrediti. Stoga nije čudno da se mnogi kemičari, nakon kratkoročnog entuzijazma za proučavanje 'života', tiho vraćaju svijetu čiste kemije." Unatoč vječno rastućoj svijesti o kompleksnosti strukture i ponašanja čak i najjednostavnijih životnih sustava, mnogi znanstvenici nastavljaju teoretizirati da se život pojavio iz praiskonske juhe bez vodstva bilo kakvih viših organizacijskih principa. Zamišljaju da su se u razvoju slučajnih kemijskih vezanja, jednostavne molekule združile u kompleksne organske spojeve, koje su se naposlijetku integrirale u samo-reproducirajuće organizme. Taj se scenarij predstavlja kao neosporiva istina o porijeklu života u svim učionicama diljem svijeta - osnovnim školama, srednjim školama i fakultetima. Radio, televizija i popularno znanstvena literatura učvršćuju tu poruku.

Nekima razgovor o temama da li je život nastao iz materije može izgledati dalek od svakodnevnih stvari, te stoga irelevantan za njihove vlastite živote. Bilo da diskusija uključuje jako razumne ideje bazirane na čvrstim ili nejasnim dokazima, nedokazanim hipotezama ukorijenjenim u površne podatke njegovane znanstvenim predrasudama, doimaju se kao predmeti rasprave za učenjake u akademskim krugovima. Ali pošto odgovori na temeljna pitanja o porijeklu života određuju kako gledamo na sebe i na naš položaj u svemiru, ona duboko utječu na svjesnost o našem identitetu, našim odlukama, osjećajima, odnosima, ponašanju - ustvari, ona utječu na sve aspekte našeg života, uključujući i ciljeve čitavog sekularnog (svjetovnog) društva.

Prije nego što pogledamo dokaze koje nude mehanističke teorije o porijeklu života i svjesnosti, najprije ćemo pogledati tri primjera o tome što se događa unutar žive stanice, koje nam mogu pomoći da shvatimo nevjerovatnu kompleksnost čak i najjednostavnijih organizama.

Dok razmatramo ove primjere, ključno je da se sjetimo da su prema shvaćanju modernih kemičara ove molekule sumikroskopske jedinice materije. Jedinstveni načini njihovih kombinacija mogu navesti osobu da pripiše mistične sposobnosti njihovoj samoorganizaciji. Znanstvenici, međutim, brzo odbacuju ovu ideju, te inzistiraju da molekule ne rade ništa više nego slijede zakone fizike. Ali još im preostaje objasniti kako su se molekule koje se ponašaju po tim relativno jednostavnim mehanističkim zakonima mogle zajedno povezati i tvoriti nezamislivo komplicirane stanice, te kako su takve stanice mogle evoluirati djelujući pod tim istim zakonima proizvodeći još kompleksnije organizme. Dakle, usprkos nepokolebljivoj odanosti znansvene zajednice aktualnom mehanističkom objašnjenju kemijske evolucije, čini se primjerenim da ostanemo otvoreni naspram mogućnosti da drugi faktori mogu biti uključeni u kemijsku evoluciju - možda čak i neka vrsta inteligentnog organizacijskog principa.

Naš prvi primjer je zaštitna stijenka bakterijske stanice, koja nastaje kao proizvod raznih molekula sintetiziranih unutar stanice. Za izgradnju stijenke, stanica prvo formira molekularne građevne blokove iz jednostavnijih spojeva procesima koji uključuju mnogo sofisticiranih operacija. Jednom kada su ti blokovi sastavljeni, stanica ih dovodi u preciznu matricu horizontalnih i vertikalnih redova koji čine stijenku stanice. Taj proces izrade liči na operacije montiranja u nekoj kompleksnoj tvornici, gdje specifično dizajnirani strojevi prvo grade komponente iz neobrađenih materijala i zatim slažu te komponente u funkcionirajući, gotovi proizvod

Drugi primjer unutarnje kompleksnosti stanice je formacija masne kiseline, palmitinske kiseline, iz četrnaest molekularnih podjedinica. Masne kiseline su glavne odgovorne molekule za skladištenje energije u stanicama. Za proizvodnju palmitinske kiseline, stanica stvara pomno izgrađeni savršeni, kružni "molekularni stroj" iz proteinskih molekula. U središtu "stroja" nalazi se ruka, također sastavljena od molekula, koja se njiše kroz šest "radnih mjesta". Svaki put kada ruka rotira, dvije molekularne podjedinice masnih kiselina pridodaju se djelovanjem enzima na "radnim mjestima". (Enzimi su jako kompleksne proteinske molekule koje pomažu pri kemijskim reakcijama unutar stanice.) Nakon sedam rotacija, četrnaest potrebnih jedinica su prisutne i masna kiselina se otpušta.

Za funkcioniranje tog rotirajućeg stroja, svih šest različitih enzima moraju biti prisutni u točno određenom redoslijedu, te molekularna ruka mora biti pravilno uređena. Općenito govoreći, kompleksni stroj funkcionira jedino ako su svi vitalni dijelovi prisutni te ako oni funkcioniraju. Na primjer, teško je zamisliti automobilski motor koji radi bez pumpe za dovod goriva ili osovine. Stoga je teško shvatiti kako je gore navedeni molekularni stroj nastao kroz bilo kakvu postepenu evoluciju.

Naš treći primjer, djelovanje enzima DNA gyrase u staničnoj reprodukciji, grafički ilustrira ozbiljne probleme s kojim se suočavaju mehanističke teorije u pokušaju objašnjavanja porijekla kompleksnog ponašanja u stanicama. U bakteriji kao što je E. coli, molekula DNA je prstenasta, isprepletena dvostruka ovojnica, koja se za vrijeme stanične reprodukcije razdvaja u dvije ovojnice. Dok se gornji dio ovojnice odmotava, on prirodno uzrokuje namatanje donjeg dijela, ili supernamatanja. Budući da je DNA već namotana stotinjak puta tako da može stati u stanicu, supernamatanje (nepromjenjivo) uzrokuje zamršenje ovojnica. To zamršivanje bi spriječilo reprodukciju, stoga stanica aktivira enzim, DNA gyrase, koji otpetljava čvor u ovojnica DNA. Gyrase reorganizira stanicu na slijedeći način. Prvo presijeca jednu od preklapajućih ovojnica, zatim provlači drugu ovojnicu kroz otvor, i naposlijetku ponovno spaja prerezane krajeve.

Pomoću ove jako komplicirane operacije, DNA gyrasa razmrsuje petlju kromosoma (slika 2). Pitanje za biokemičare jest: Kako je nastala molekula DNA gyrasa? Zasigurno je prekomplicirana u svojoj strukturi da bi nastala odjednom, slučajnom kombinacijom molekula u praiskonskoj juhi. Znanstvenici bi mogli predložiti da je prošla kroz proces postepene evolucije, korak po korak. Ali postoji kvaka - bez DNA gyrase ne bi bila moguća stanična reprodukcija, a bez stanične reprodukcije nema evolutivnog procesa stvaranja gyrase. Stoga porijeklo enzima gyrase ostaje jedan od velikih misterija stanične evolucije.

Gore navedena tri primjera naznačuju unutarnju strukturu i funkcioniranje stanice. Nitko nema iskustvo nekog stroja koji se razvio bez dizajnerovog plana i specifikacija, stoga je razumno razmotriti mogućnost da su takvi složeni aranžmani nastali po unaprijed zamišljenom modelu. Nažalost, za takve zdravorazumske zaključke nema mjesta među trenutno dominantnim teorijama o evoluciji života. Točnije, predlagači kemijske evolucije trude se dati alternativna objašnjenja koja se odnose samo na čistu slučajnost i impersonalne zakone fizike.

Najuobičajeniji scenarij koji prikazuju teoretičari kemijske evolucije počinje prije više od četiri milijarde godina, kada se vjeruje da su se oblaci plina i prašine kondenzirali(zgusnuli) na površini Zemlje i postepeno formirali prvobitnu atmosferu. Pretpostavlja se da je ta primitivna atmosfera, aktivirana ultraljubičastim zračenjem i gromovima, spontano stvorila organske spojeve, koji su se zatim slijedećih 1,5 milijardi godina akumulirali u drevnim morima. Ti su organski spojevi međusobno kemijski reagirali i naposlijetku formirali primitivne polipeptide (proteini), polinukleotide (DNA i RNA), polisaharide (stanični šećer), te lipide (masne kiseline). Standardni školski tekst na kraju pruža posljednji korak: "Vjeruje se da su iz te bogate smjese organskih molekula i polimera, ili praiskonske juhe, nastali prvi živući organizmi."

Neosporno provokativan i donekle poetski opis - ali koliko je održiva ta velika spekulacija čak i umjerenijim preispitivanjem? Već smo prodiskutirali o nevjerovatnoj kompleksnosti najjednostavnijih životnih sustava, tako da bilo koja tvrdnja da su slijepe prirodne sile organizirale molekule u savršeno funkcionalne sisteme mora objasniti točne principe i postepene procese. Ali to nije učinjeno. Biokemičari se mogu pozvati na prirodnu selekciju - proces u kojem različite vrste organizma od kojeg najbolje prilagođeni određenom okolišu teži reprodukciji i preživljavanju - kao objašnjenju. Ali prirodna selekcija se ne može predstaviti kao mehanizam koji je uzrok prvog živućeg organizma. Prirodna selekcija ne može funkcionirati ako samoreproducirajući organizam ne postoji, jer bez reprodukcije nema novih oblika koje bi priroda selektirala. A za objašnjenje kompleksnijih životnih sustava znanstvenicima nije dovoljan dokaz jednostavni samoreproducirajući sustav te zamah rukom i magiče riječi "prirodna selekcija". Moraju biti u stanju objasniti što je zapravo moglo biti selektirano i zašto. Ako to nisu u stanju napraviti, onda nemaju teoriju koja se može testirati i istražiti, a da ne govorimo o konačnoj demonstraciji istinitosti takve teorije. Nažalost, današnje teorije ne uspijevaju se približiti ovom standardu.

S početkom Oparinovog rada 1930ih, mnogi znanstvenici su učinili ozbiljne pokušaje u dokazivanju podrijetla života iz praiskonske juhe, ali nitko u tome nije bio uspješan. Bez izuzetka, svi predloženi modeli su nejasni, provizorni, nepotpuni i površno napravljeni. Prodiskutirati ćemo neke od tih modela. Glavno nerješeno pitanje jest: Kako je nepokretna materija, djelujući samo pod fizičkim zakonima, mogla stvoriti nevjerovatnu molekularnu mašineriju koja se može naći i unutar najjednostavnije stanice? Kao što Albert L. Lehninger izjavljuje u njegovom široko korištenom udžbeniku iz biokemije: "Središte problema je proces samoorganizacije materije." Međutim, do dan danas znanstvenici nisu uspjeli demonstrirati kako se to moglo dogoditi bez intervencije neke više upravljačke sile ili inteligencije.

Dva naročito dobro publicirana eksperimenta su često bila pogrešno tumačena da su bila djelomično uspješna u stvaranju života iz kemikalija. Jedan je eksperiment s aminokiselinama Stanleya Millera, profesora kemije na kalifornijskom sveučilištu u San Diegu. Drugi je "eksperiment protostanice" Sidneya Foxa, voditelj Instituta za molekularnu i staničnu evoluciju na Sveučilištu Miami u Coral Gablesu.

Miller je htio rekonstruirati uvjete za koje je vjerovao da su postojali na početku života i tako stvoriti primitivne organske oblike iz osnovnih elemenata. U tikvicu je stavio plinove za koje je mislio da su tvorili drevnu, prvobitnu atmosferu, i propuštajući iskre kroz tu smjesu stvorio je smeđu, katranastu tvar na zidovima spremnika. U toj su katranastoj tvari bile sadržane aminokiseline, sastavni dijelovi proteinskih molekula.

To je objavio kao značajan napredak te uspio impresionirati mnogo ljudi izvan i unutar znanstvene zajednice. Međutim, Millerovi eksperimenti zapravo su od male, ako ne i nikakve, važnosti. Za očekivati je da aminokiseline nastanu u Millerovom eksperimentu, jer ta tehnika automatski stvara praktički sve jednostavne organske molekule u prirodi (od kojih je velika većina otrovna za današnje životne oblike). Kada je upitan da predvidi ishod Millerovog eksperimenta, Harold Urvey, kemičar na kalifornijskom sveučilištu, je cijelu stvar stavio u perspektivu kad je odgovorio, "Bielstein!" (Bielstein je njemački katalog svih poznatih organskih kemikalija). Nadalje, aminokiseline su relativno jednostavne molekule, i služe samo kao građevni materijal za puno kompleksnije proteinske molekule koje postoje u stanicama. Uopće nije iznenađujuće da jednostavna metoda poput Millerova proizvede jednostavne rezultate, ali još uvijek preostaje demonstrirati da takvi jednostavni procesi mogu stvoriti kompleksne stanične komponente i mehanizme. Velik je korak između neorganiziranih građevnih materijala i konja. Kemičar Sydney Fox također je pokušao demonstrirati kako su se kemikalije postepeno mogle razviti u živu stanicu. Zagrijavajući suhe aminokiseline na 137,8 stupnjeva Celzijusa i spuštajući ih uvodu, proizveo je male kapljice proteina, koje je optimistično nazvao "protostanicama". Foxove protostanice, međutim, nisu pretjerano impresivne. Strukturalno nisu ništa više nego male šuplje kuglice želatine, i bile su nesposobne metabolizirati molekule iz okoline. Nisu pokazale nikakve znakove razvoja ni u malo kompleksnije oblike, a da ne govorimo o razvoju u stanicu. Povrh svega, Fox nema nikakav razumni prijedlog kako su one mogle nastati iz prebiotičke kemijske juhe. (Zagrijavanje suhih aminokiselina u prirodi na 137,8 stupnjeva zahtijeva dosta mašte.) Postoji još puno eksperimenata poput ovog koji daju slične rezultate bez odgovora na ista pitanja.

Njemački znanstvenik Manfred Eigen predložio je objašnjenje kako su inertne kemikalije mogle prijeći u samoreproducirajuće stanice. Prema Eigenu, nekoliko molekula RNA su se mogle individualno reproducirati u praiskonskoj juhi. Na primjer, RNA tipa A bi reproducirala RNA tipa A, a tip B bi reproducirala RNA tipa B. Ti ciklusi bi išli zasebno jedan od drugog.
Ali onda nekako, prema Eigenu, ciklus reprodukcije DNA tipa A bi počeo proizvoditi enzim E-B koji bi katalizirao replikaciju RNA tipa B, te bi RNA tipa B počeo stvarati enzim E-A koji bi katalizirao replikaciju RNA tipa A. Proizvodnjom tih enzima, nastavio bi se ciklus A-B-A-B-A-B. To se naziva hiperciklus, i Eigen je predložio da bi ti hiperciklusi postepeno mogli postajati sve kompleksniji dok se na kraju ne bi približili razini živih stanica.

Postoje, međutim, veliki problemi sa hiperciklusima. Kao prvo, model zahtijeva mehanizam za proizvodnju kompliciranih proteina (u obliku enzima) iz informacija kodiranih u RNA. Eigen nije bio u stanju predložiti izvodljivi mehanizam te vrste. Drugo, što se tiče funkcionirajućeg hiperciklusa, nema nikakve sigurnosti da bi se mogao razviti. Prominentni evolucijski biolog John Maynard Smith kritizirao je Eigenov model, ističući da ukoliko hiperciklusi nisu bili zatvoreni unutar odjeljka sličnom staničnoj stijenci, njegovi različiti dijelovi bi se nadmetali između sebe. To bi bilo nemoguće da hiperciklus kao cjelina evoluira mutacijom i prirodnom selekcijom. A ako se uvede potreba za odjeljkom, ostaje težak problem izračunavanja aparature pomoću koje bi se mogao replicirati tijekom reprodukcije. Smith kaže, "Očito taj rad (Eigena i njegovih suradnika) stvara više problema nego što ih rješava."

I na kraju, hiperciklusi se znatno razlikuju od stanica, koje imaju jedinstveni genetski sistem i komplicirane molekularne mehanizme. Za razvoj od hiperciklusa do stanice bile bi potrebne na tisuće prijelaznih koraka. To bi izgledalo poput razvoja običnog sata do motora sa unutarnjim izgaranjem postepeno s malim promjenama. Svaka promjena bi rezultirala s poboljšanim i funkcionirajućim mehanizmom - mogućnost koja nadilazi maštu. U svojem pozivanju na prirodnu selekciju, Eigen ne definira točne korake koji bi vodili od hiperciklusa do žive stanice, i stoga njegovo objašnjenje ne vrijedi više od neznanstvenog zamaha čarobnim štapićem.

Prema tome, vidjeli smo kako stanice funkcioniraju na izuzetno organizirani način te nedostatak objašnjenja vodećih teorija koje pokušavaju opisati razvoj živih stanica od inertnih kemikalija. Sada se možemo zapitati zašto znanstvenici ustraju u svojem pokušaju da pronađu striktno mehanicistička objašnjenja. Jedan odgovor je da osjećaju obvezu prema svojoj redukcionističkoj strategiji, a to je objasniti sve - od galaksija do bakterije - pomoću djelovanja materije i osnovnih zakona fizike. Odbijajući mogućnost bilo kakvog drugačijeg pristupa znanosti, boje se da bi i malo skretanje s njihove strategije vodilo kraju znanosti kakvu poznaju.

U nemogućnosti da pruže ikakav prikladan mehanizam za oblikovanje stanice pomoću jednostavnih zakona fizike, mnogi su se znanstvenici okrenuli "slučajnosti" kao krajnjem uzročnom faktoru. Međutim, fundamentalni problem postoji i u ovom pristupu. Strogo govoreći, izraz SLUČAJNOST odnosi se samo na prisutnost određenih šablona u statistici koji opisuju ponavljanje događaja: ona ne može biti "uzrok" ničega. Što se matematičke vjerojatnosti nastanka života iz materije tiče, postoje neke lako izračunljive procjene vjerojatnosti takvog događaja tijekom 4.5 milijardi godina(kolika je starost Zemlje prema modernoj znanosti). Počnimo od osnovnih sastojaka svih živih organizama - proteina, koji izvršavaju mnoge vitalne funkcije unutar stanice. Proteini nastaju u jako kompleksnom procesu koji se može usporediti s pokretnom trakom u tvornici, gdje se sirovi materijali organiziraju i slažu uz pomoć specijaliziranih strojeva. Složena proteinska makromolekula prosječno se sastoji od 300 aminokiselina povezanih u lanac, a čak i kod najjednostavnije E. coli bakterije postoji otprilike 2,000 različitih vrsta proteina (a kod sisavaca ih ima 800 puta više). Raspored tih raznih proteinskih molekula kontrolira stanični genetski materijal. Prema mehanističkom modelu, prije razvoja samoreproducirajućeg sistema sposobnog da obavlja osnovne funkcije stanice te njenog genetskog materijala, bilo koje spajanje aminokiselina u proteine bi nužno moralo biti zbog slučajne interakcije.

Za izračunavanje vjerojatnosti slučajne interakcije koja bi rezultirala proteinima potrebnim za najjednostavniju stanicu, renomirani britanski astronom Sir Fred Hoyle i matematičar Chandra Wickramasinghe, sa Sveučilišta u Cardiffu, izračunali su slijedeće. Kao što smo već napomenuli, postoji 2,000 različitih proteina potrebnih za jednostaničnu bakteriju E. coli, i ti proteini su u prosjeku 300 aminokiselinskih jedinica dugački. Funkcija određenog proteina ovisi o sekvencionalnom redoslijedu njegovih 300 aminokiselinskih jedinica, kao što značenje paragrafa ovisi redoslijedu njegovih riječi. Budući da postoji 20 tipova aminokiselina, vjerojatnost formiranja bilo kojeg određenog proteinskog niza je 1 x 20 na 300-tu.

Znanstvenici su ukazali da postoji određeni opseg varijacija za egzaktnu sekvencu 300 aminokiselinskih jedinica bez remećenja rada proteina. Stoga su Hoyle i Wickramasinghe velikodušno podesili vjerojatnost 1 x 20 na 300-tu na 1 x 10 na 300-tu - silna redukcija vjerojatnosti. Zatim, budući da najjednostavnija stanica zahtijeva 2,000 različitih proteina kako bi mogla funcionirati, povezali su ova dva podatka (1 x 10 na 300-tu i 2,000) i došli na matematičku vjerojatnost od 1 x 10 na 40,000 da je slučajna interakcija mogla pružiti potrebne molekule za izgradnju najjednostavnijeg samoreproducirajućeg sistema. Ove vjerojatnosti su tako nevjerovatno ogromne da nitko razuman ne bi očekivao da se takva stvar dogodi u relativno kratkih nekoliko milijardi godina, za koliko znanstvenici smatraju da se taj fenomen dogodio. Toliko o čistoj slučajnosti. Mnogim se znanstvenicima ne sviđa ovaj koncept slučajnosti, ali su zaključili da, što se tiče njihovog današnjeg mehanističkog razumijevanja, izgleda da je život morao započeti "slučajnim događajem" ekstremno male vjerojatnosti. Jedan od njih je nobelovac Francis Crick, suotkrivač strukture DNA, koji je izjavio: "Iskren čovjek, naoružan svim znanjem koje nam je danas dostupno, mogao bi tvrditi da u neku ruku, porijeklo života izgleda poput čuda, jer toliko su brojni uvjeti koji bi morali biti zadovoljeni da bi on nastao." Ti su se znanstvenici naravno nadali da će objasniti porijeklo života na osnovi prirodnih zakona. Ali kao što smo vidjeli, nisu to bili u stanju učiniti. Tako onemogućeni, neki od tih znanstvenika su se okrenuli ekstremno radikalnim hipotezama (ali naravno ne tako radikalnim kao što je koncept dizajnera).

Na primjer, sam Crick je predložio da je nekakva inteligentna vrsta života sa nekog drugog planetarnog sistema mogla donijeti genetski kod. Taj bi se koncept mogao uračunati kao uzrok nastanka života na Zemlji, ali onda nam ostaje za objasniti kako se život mogao razviti negdje drugdje.

Dakle, iako oroman broj ljudi vjeruje da znanost ima značajne podatke koji "dokazuju" ideju da je prvo živo biće nastalo nasumičnom interakcijom kemikalija u Zemljinoj dalekoj prošlosti, jasno je da ne postoji održiva teorija kemijskog porijekla života. Osim toga, matematička teorija o vjerojatnosti nam ne dozvoljava da iskoristimo zgodno objašnjenje "Desilo se slučajno."

Stoga, budući da mehanističko objašnjenje čak niti ne prilazi visoko informacijskom sadržaju živućih sistema, mi predlažemo da živi organizmi ne mogu biti objašnjeni mehanističkim terminima. U "Misteriji svjesnosti", objasnili smo nemehanički, nepodjeljivi aspekt realnosti, a to je svjesnost. Sada imamo još jedan nepodjeljivi aspekt stvarnosti koji se ne može objasniti mehanističkom znanošću - to jest, kompleksne oblike živih organizama. Predlažemo da je supersvjesna inteligencija odgovorna za oba fenomena. Ono je originalni izvor svjesnih bića unutar fizičkih organizama te pruža informaciju za uređenje materije u biološke strukture koji služe kao vozila za ta svjesna bića. Priroda ove više inteligencije će biti opširnije objašnjena u članku "Znanost viših dimenzija", koji će uskoro biti preveden i objavljen na našoj stranici.

   

Login Form